Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci nedavno je dobilo novo pojačanje. Riječ je o mladom talentiranom glumcu Andriji Krištofu kojeg je vinkovačka publika već dobro upoznala.
Andrija je dvije godine zaredom nastupio na našoj najvećoj vinkovačkoj pozornici, na glavnoj pozornici Vinkovačkih jeseni, a ljubav koja se rodila prema Vinkovcima dovela ga je i do titule stalnog člana vinkovačkog Gradskog kazališta. To je bio samo još jedan povod više za razgovor s novim licem našeg grada.
Andrija dobro nam došao u Vinkovce! Ovaj razgovor planiramo već mjesecima, a sada si nam dao još jedan sjajan povod da te naši čitatelji pobliže upoznaju.
Prvo i najlakše pitanje: pa zašto baš glumac? –Pa volim biti u centru pažnje!
Sjajan odgovor! Skromno i nadasve iskreno!
-Pa jednostavno uvijek sam to volio, uvijek sam pronalazio neke načine i mjesta gdje bih mogao nešto odglumiti. Nisam sanjao o Hollywoodu ili West Endu, jednostavno uvijek sam se volio zafrkavati, npr. umjesto pisanja zadaće ili lektire smišljao sam načine kako bih to što trebam učiti mogao odglumiti. Imao sam uvijek previše energije, premalo strpljenja, uvijek sam izvodio nekakve kerefeke i eto, jedna od mojih izvannastavnih aktivnosti bila je i dramska skupina. Nisam ja znao u početku da postoji Akademija niti što se sve treba naučiti da postaneš glumac, meni je to sve bilo silno zabavno i zanimljivo, i eto, malo pomalo dovelo me to do Akademije.
Dakle gluma te zapravo zarazila od malih nogu.
–Pa da, evo sjetio sam se zanimljivosti, bio sam s mamom na prvom Festivalu amaterskih kazališta u Slavonskom Brodu i izvodila se predstava Kukci. Ja sam gledao te glumce i mislio sam da ja to mogu bolje i eto, još uvijek pokušavam biti bolji. Morao sam čekati da postanem srednjoškolac da me prime u Satiričko kazalište mladih u Slavonskom Brodu i onda sam tu krenuo s nekim prvim ozbiljnijim glumačkim koracima.
Rođen si i odrastao u Slavonskom Brodu, upoznao si gotovo svaki kutak Slavonije, od Požege, Osijeka, Virovitice, pa evo sada si u Vinkovcima. Zapravo radio si u gotovo svim slavonskim kazalištima?
–Nakon završetka treće godine studija sam počeo glumiti, bila je to predstava „Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507“, nakon toga sam zapravo puno radio u gotovo svim slavonskim kazalištima, pa i u lutkarskim kazalištima, imam već dosta iskustva na pozornici, ali evo ovo je sada neki novi korak u karijeri. Slavonci su posebno dobri ljudi, svugdje su me lijepo primili i imam jako pozitivna iskustva.
Što je po tebi najvažnije za jednog glumca?
–Pa najvažnije je zapamtiti tekst, našalio se Andrija. Naravno da je tekst važan, ali jako je važno izgraditi povjerenje i odnose sa scenskim partnerima, slušati ih i vjerovati u to što radiš na sceni, ali i naučiti svladati strah i tremu koja se uvijek dogodi kada izađeš na binu.
Nije valjda da još uvijek imaš tremu kada izlaziš na pozornicu, odnosno postoji li strah od reakcije publike?
–Naravno da uvijek imam određenu dozu treme i svaki put kada izlazim na scenu osjećam se određenu dozu pozitivnog straha koji me tjera da budem dobar u onome što radim. Pa evo i ti si mi na neki način sada publika i treba to respektirati.
Znači li to da koristiš glumačkim umijećem i u privatnom životu?
–Pa ne baš, iako moram priznati da to nekada dobro dođe, ali ljudi koji me poznaju me mogu čak i pročitati. Imam sreće da dijelim život s glumicom koja ima razumijevanja za moj posao i pred kojom ne moram glumiti.
Dakle moramo razočarati obožavateljice, novi glumac je sretno zauzet.
–Tako je, sretno sam zaručen, privatni život se posložio i drago mi je zbog toga. Slobodno me mogu doći gledati u predstavi, to svakako nije zabranjeno, kroz smijeh će Andrija.
Koliko glumac mora unijeti sebe u ulogu, a koliko zatomiti neki svoj osobni stav prema nekom liku, ideologiji, događaju i slično?
–Pa poželjno je biti pun samopouzdanja, naravno, treba iznijeti taj lik i moraš vjerovati u sebe, a ako želiš dobro predstaviti ulogu i lik kojeg moraš donijeti na scenu ne smiješ imati nikakve predrasude. Gluma je ipak posao, to treba na neki način shvatiti i tako i profesionalno odraditi svoj zadatak.
Neke glumce u čitavoj karijeri odredi jedan lik kojeg su maestralno izveli i publika ih uvijek poistovjećuje baš s tim likom. Tebe smo do sada mogli vidjeti u nekoliko potpuno različitih uloga, od šokca na Vinkovačkim jesenima do žene u Matakovićevoj predstavi. Imaš li već sad neke uloge koje su ti draže od ostalih?
– Pa iskreno želio bih se okušati u svim ulogama, želio bih moći odglumiti sve što scenarij zahtijeva od mene, a radije bih odigrao sto različitih uloga već jednu koju bih morao stalno ponavljati. Ljudi uglavnom misle kada poistovjećuju glumce s njihovim likovima da ih potpuno poznaju pa to može biti možda i malo nezgodno.
Već smo spomenuli kako si odigrao uloge koje su potpuno različite, a nedavno smo te mogli vidjeti i na filmu i to ne bilo kojem već u filmu „260 dana“ koji je snimljen po istinitoj priči. Nose li takve uloge poseban teret?
-Svakako nije isto igrati neki izmišljeni lik i lik stvarne osobe, iako uloga nije bila velika osjećao sam veliku odgovornost prema cijelom tom projektu i jako sam ponosan što sam dio tog velikog projekta. Iako glumim negativca i znam da je ti samo uloga, nije baš bilo ugodno, ali takve priče treba pokazati.
U kazalištu te čeka puno novih projekata, što nam smiješ otkriti? Koliko čujemo od ravnatelja vodit ćeš Dramski studio Ivakići?
-Da, baš sam sretan zbog toga, to sam već radio i ranije, naime vodio sam dramski studio za klince u Gradskom kazalištu Požega. Iz mog iskustva mislim da je to za djecu jako korisno. Tema studija bit će „Učimo od najmlađih“. Koliko mi njih možemo naučiti nešto, toliko više djeca nas obogaćuju svojim iskrenim shvaćanjem svijeta. Rad u dramskoj skupini djecu izgrađuje, u govoru, čitanju, samopouzdanju, a prije svega bit će im zabavno i zavoljet će kazalište.
Bit će tu i novih predstava, a već smo te mogli vidjeti u predstavi Bad Blue Božićnjak.
-Tako je, probijamo led s dječjom predstavom, bit će tu i još dječjih predstava, radit ćemo i prvi tamburaški mjuzikl radnog naziva „Ljubav na kraju sela“, bit će tu još puno toga, no nećemo odmah sve otkriti.
Dakle preostaje nam samo pozvati ljude da dođu u kazalište i da uživaju u onome što nam pripremate.
-Tako je, ja sam iskreno sretan što sam u ovom kazalištu, imam puno volje i želje za radom, za novim ulogama, ekipa me sjajno prihvatila, a poznajemo se i od ranije, tako da se veselim druženju s publikom i novim ulogama na vinkovačkim kazališnim daskama.
Andriji želimo puno sreće, dobrih uloga i rasprodanih predstava, a svima vama samo poziv: dođite u kazalište!
