Don Josip Mužić jedan je od onih svećenika koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Njegove propovijedi, knjige i ono o čemu javno govori svakoga natjeraju na razmišljanje. Don Josip ima dar da sažeto i jasno opiše i najsloženije teme, a njega bi se moglo opisati jednom riječju – beskompromisan.
Upravo je to i naslov njegove najnovije knjige „Beskompromisna politika katolika – Principi o kojima se ne pregovara“. Knjigu je predstavio i vinkovačkoj javnosti tijekom nedavnog boravka u našem gradu, a tom prilikom pronašao je vremena i za čitatelje Vinkulje.
Don Josipe rijetki su ljudi poput vas koji otvoreno i jasno artikuliraju ono što misle. Što je vas potaknulo da kažete da oko nekih stvari ipak nema kompromisa.
Pa evo kako kažete puno magle ima oko nas i to nekima očito odgovara. Odgovara onima koji od toga profitiraju, odgovara političarima koji ne rade svoj posao za opće dobro, odgovara teolozima u crkvi koji grade svoj imidž a u biti ne daju ono što je korisno za crkvu. Stvari su nakraju vrlo jednostavne, ali treba smoći malo hrabrosti i reći kakve jesu. To već imamo u crkvi kod pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koji su nam dali jednu izvrsnu sintezu za naše vrijeme i da se čovjek može s tim poslužiti.
Papa Benedikt XVI: čini mi se nije bio shvaćen na pravi način?
On je bio vrhunski intelektualac, no mediji su zauzeli jedan negativan stav prema njemu koji ga je pratio do samog kraja, vjerojatno je to utjecalo i na njegovu ostavku. Jednostavno mu nisu dozvoljavali da dođe do izražaja jer im očito nije odgovaralo da daje prava rješenja za ovo naše vrijeme. Ja vjerujem isto da će se njegova važnost otkrivati sve više i više. Mi imamo problem i što imamo naslijeđe komunizma, naslijeđe otprije, i to je utjecalo da se stvori vazalni odnos, nemamo osjećaj samosvijesti. Naši vodeći ljudi gledaju kako će se dodvoravati tuđinima, svjetskim moćnicima, zanemaruju rad za dobro naroda. Izbore se za svoje partikularno dobro, a ne rade za opće dobro. Nemamo dobre zakone koji bi to sankcionirali, prije svega bi trebalo sankcionirati grijeh lošeg činjenja. Evo sada smo imamo primjer ovog skijaškog saveza i pronevjeru novca. Nije poanta da njega sude kao Sanadera slijedećih 20 godina pa da on odleži godinu, dvije u zatvoru. Poanta je da on vrati ta sredstva. Stari Grci su imali zakone po kojima onaj kojemu je dokazana korupcija u politici da mu se doživotno zabrani bavljenje politikom i da mu se oduzme sva imovina. Da samo to mi učinimo i primijenimo imali bi jednu čistku u kojoj bi došlo do prirodne selekcije. Stvari su nadohvat ruke, ali nema volje.
Vaša knjiga govori o beskompromisnoj politici katolika. Gdje su danas katolici u Hrvatskoj i u hrvatskoj politici, imamo li ih uopće?
Pa mi imamo u Hrvatskoj nominalne katolike, to ima svoju vrijednost koju ne treba nijekati, no to je minimalna vrijednost jer oni koji doista žele živjeti kao katolici su manjina. Ako mi imamo 25% prosječno ljudi od onih koji se deklariraju kao katolici da pohađaju nedjeljnu misu, što je minimalni pokazatelj vjerske prakse, onda zapravo imamo samo jednu četvrtinu praktičnih vjernika od onih koji se deklariraju kao katolici. Od tih koji prakticiraju taj minimum vjere onih koji se trude da prakticiraju svih deset Božjih zapovijedi je zapravo petina. Mi imao zapravo samo 5% vjernika katolika koji se trude i žele živjeti kao katolici.
Zar to nije porazan broj za jednu zemlju koja se deklarira katoličkom?
Nije, nije porazan broj, jer Isus je rekao „stado malo“. On je predvidio da će nas biti malo, ali važno je da budemo samosvjesni. Ako homoseksualci kojih ima 1% u društvu, puno manje od katolika, upravljaju medijima i kulturom, to nije samo zato što oni imaju podršku sa zapada, već zato što su se oni umrežili i imaju dobar marketing. Tko nama brani da mi poradimo na tome?
Imam osjećaj da ljudi misle da ako si dobar katolik i „dobar čovjek“ da ti ni nije mjesto u politici. Kako ljudima osvijestiti da se i u politici treba čuti glas katolika ako želimo promijeniti stvari na bolje?
Treba biti realan i krenuti od onoga što je moguće. Ako ste vi ovdje imali npr. jednog dr. Dražena Švagelja koji je lokal patriot i koji voli ovaj kraj i koji se bori se za ovaj kraj, takvog čovjeka treba podržati. Ako ste imali jednu ministricu Ljilju Vokić koja je učinila da udžbenici budu deset puta jeftiniji i negdje i besplatni i stala je na kraj tiskarskoj mafiji, takve ljude prepoznamo po plodovima, njih treba podržati. Svaka sredina ima takve ljude. Nemojmo gledati ni stranačke programe ni stranke, gledamo pojedince i gurajmo pojedince.
Kako vi gledate na ljude u politici koji javno podržavaju stvari koje su u suprotnosti s temeljnim katoličkim načelima, a privatno se pravdaju da je to samo politika, idu u crkvu, primaju sakramente i slično? Možemo li biti privatno jedno, a javno drugo?
Mi načelno ne možemo podržati stranku koja ima u svom programu protukatoličko djelovanje. SDP sada to više nema u programu, ali Možemo ima u svom programu da se bori za rodnu ideologiju, da se bori za istospolne zajednice, za stvari koje su potpuno u suprotnosti s kršćanskim moralom. Takve stvari su potpuni neprihvatljive za katolike da takvu stranku podrže. Svatko to mora prepoznati sam za sebe. Mi previše očekujemo od politike. Oni imaju jednu težinu i jendu važnost, nama je tu područje djelovanja ograničeno. Mi imamo nakaradni izborni zakon. Ako imamo srpsku manjinu kojih ima 2 ili 3% u Hrvatskoj da oni imaju 7 ili 8 zastupničkih mjesta to nema logike. Uvedeni smo u sustav koji radi protiv nas. Imate primjer referenduma gdje su ljudi skupljali potpise koji su ima kasnije poništeni. To je očito da je ovakav sustav trul, to je lažna demokracija.
Ljudi su bezvoljni i u malom broju izlaze na izbore.
Zato kažem ‘ajmo promijeniti stvari. Ja osobno ne izlazim na izbore jer mislim da između HDZ-a i SDP-a nema pravog izbora. Ako stavimo na stranu mogućnost djelovanja preko izbora i gledamo što ja mogu učiniti kao pojedinac u sredini u kojoj jesam. Ja sam imao kasnije zvanje, deset godina sam bio angažiran kao laik, ljudi kukaju župnik ovakav, onakav, ali tko meni brani da kao laik nešto pokrenem, organiziram, naći će se već neki svećenik koji će te poduprijeti. Moramo stvarati podršku našim obiteljima, stvoriti sustav odozdo i to se događa u Hrvatskoj, imamo jedno buđenje koje događa, događa se ta promjena.
Evo osobno poznajem dosta obitelji koji slično razmišljaju kao vi ali možda nisu toliko vidljivi u javnosti.
Ne treba to puno, evo ja godinama radim s mladim obiteljima. Organiziram susrete da se ljudi povežu, tri ili četiri obitelji, pa da se jednom tjedno nađu kod jedne obitelji na molitvi krunice. Djeca mole s odraslima, uče da molitva ne pripada samo crkvi već i obitelji. Župnici se mogu mijenjati, no imamo kontinuitet molitve u obiteljima. Djeca se upoznaju, druže se. Stvaraju se male zajednice, temeljna zajednica. Zatim svaka obitelj zajedno moli krunicu i to je to, to je cijeli program.
Ovo o čemu pričate je bilo u vrijeme Domovinskog rata, sjećam se da smo se okupljali po kućama i molili krunicu, svi zajedno.
Tako je, mi smo to imali prije. Ljudi su bili povezani, odgajamo djecu da vide kako treba moliti, odgajamo djecu da vide da roditelji vjeruju u Boga, da su oni odgovorni za vjeru. Odgajamo muškarce da preuzmu ulogu glave obitelji.
Ljudi kao da su tu odgovornost danas prebacili na vas, na svećenike, iskreno današnji muškarci u obitelji nisu oni koji su odgovorni za molitvu.
Tako je, ljudi to prebacuju na svećenike, pa onda na ženu u obitelji i muškaraca nema nigdje. Ako muškarac kao otac obitelji bude odgovoran za molitvu krunice u svojoj obitelji djeca to doživljavaju sasvim drugačije nego kada je ta odgovornost na majci, tada djeca to doživljavaju puno ozbiljnije.
Kada smo već kod molitve krunice, moram vam postaviti pitanje što mislite o javnoj molitvi krunice na trgovima. Čini li se vama da ta molitva krunice smeta?
Tako je, ta molitva smeta, ta molitva izaziva javne reakcije, posebno medija, određenih dijelova društva i to pokazuje da se radi o ispravnoj stvari, da pomaže da se stvari mijenjaju.
Događaj koji je obilježio prošlu godinu je koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Nitko nije očekivao da će se takav koncert dogoditi, a kamoli da će to zapravo biti svojevrsna duhovna obnova našeg naroda. Na tom koncertu zapravo je zajedno molilo više od pola milijuna ljudi. Kako vi gledate na taj događaj u kontekstu povijesti naše zemlje?
Bog djeluje, vidimo da Bog djeluje, on je onaj koji je nadahnuo Thompsona da ustraje, od devedesetih do sada, da se ne da pokolebati i da ustraje. Bog ga je tu nagradio i nagradio je i narod preko njega. Mimo Thompsona mi u Hrvatskoj imamo inicijative koje su nastale odozdo, Hod za život, molitve ispred bolnica, širenje vječnog klanjanja, molitvu na trgovima. Te inicijative su nastale odozdo, nisu kontrolirane od Crkve, od društva, od nekih udruga koje su plaćene i slično. Tu se pokazuje kako Duh Sveti puše i djeluje kako on hoće, diže jedan novi naraštaj, neopterećen. Ja vjerujem ako mi to podržimo i uključimo se u taj tok koji dolazi odozdo da mi onda sudjelujemo u stvaramo alternative i budućnosti. Jer iz toga će niknuti novi politički lideri i stranke, drugačiji od ovih koji sada imamo, dogodit će se promjene zakona i slično. Tu imamo kvasac. Zato se treba boriti i ne očekivati spasenje od ljudi, bili oni najmoćniji političari ovog svijeta, već očekivati spasenje od Boga. Kada smo ostavili sa strane izbore i sve ono što se može učiniti preko neke stranke to je ništa u odnosu na ono što mi možemo učiniti preko Boga. Zato se trebamo usredotočiti na svoj život, svoju obitelj.
Imamo puno duhovnog sadržaja koji se u posljednje vrijeme nudi, ljudi su pomalo i izgubljeni jer ne mogu sami razlučiti koji duhovni sadržaj je u skladu s crkvenim učenjem. Koliko bi tu svećenici trebali progovarati ili se ne bi trebali miješati u te stvari?
Svi smo pozvani, a svećenici posebno, djelovati proročki. Nije poanta ukazivati na loše, već je poanata graditi alternativu, graditi dobro. Naučimo se koristiti s onim što je dobro, naučimo na neki način i postiti od lošeg internetskog sadržaja. Teško je i pratiti koliko toga novoga izlazi, posebno djecu trebamo čuvati od medija, barem do desete, dvanaeste godine. Najdragocjenija stvar nakon vjere je obitelj tu treba posvetiti maksimum brige.
Djeca nažalost i u sklopu školskog sustava sve više dolaze u doticaj s raznim ideologijama koje nisu primjerene njihovom uzrastu.
Tako je, nažalost državne škole prenose protukršćanski svjetonazor i nenaravni svjetonazor na djecu. Imamo i katoličke škole koje često puta nisu na visini. Mi u ime toga da budemo tolerantni, milosrdni i slično, mi često u katoličkim školama zaposlimo i one ljude koji nisu svjetonazorski katolici, koji možda jesu dobri ljudi, ali što će oni onda prenijeti našoj djeci. Danas sve više roditelja razmišlja i o školovanju kod kuće kao rješenju. Ili će se roditelji na neki način udružiti, organizirati svoje škole pa sami odlučivati što će njihova djeca učiti, kakav će program biti ili će sami kod kuće školovati svoju djecu.
Dakle danas bi svi, a posebno roditelji, trebali shvatiti da moraju biti budni i pratiti sve što se događa oko nas?
Ako mi sada ne preuzmemo brigu za svoju djecu na sebe dogodit će nam se gore stvari nego što su se događale u tursko doba. Tada su otimali djecu i odvodili ih u janjičare, a danas mi financiramo da nam djeca postanu janjičari. Uložili smo maksimalno djecu u izvanškolske aktivnosti, cjelodnevni boravak u školi, dobili smo djecu koja obezvrjeđuju djecu i sve njihove aktivnosti. Potpuno smo promašili.
Mediji su jako važni, a svjesni smo da su gotovo svi mediji kontra Crkve i nekih zdravorazumskih vrijednosti. Mediji također stalno rade podjelu među vjernicima svjesno izdvajajući pojedine biskupe i radeći od njih zvijezde, prenose samo poruke oni biskupa koji im odgovaraju.
Ta podjela medijima odgovara, to smo imali i u bivšem sustavu. Izdvajali su pojedince od crkve koje su onda izbacivali u prvi plan i stvarali podjele među vjernicima. Imate primjer mariborskog biskupa Grmiča koji je zagovarao teologiju samoupravnog socijalizma za vrijeme komunizma, mediji su ga pretvorili u zvijezdu i nakraju je Vatikan intervenirao i rekli su da više ne može biti biskup. Danas će Vatikan puno teže reagirati jer ako ne reagira u Njemačkoj neće ni kod nas. No nemojmo se opterećivati s tim već shvatimo da su ti vodeći nam mediji neprijateljski i da su te današnje novine u rangu pornografije, to su trovači duha.
Čini mi se da je korona ipak ljudima otvorila oči u vezi medija, vidimo da im nije prošlo ni zastrašivanje ljudi pred Thompsonov koncert gdje su se baš jako potrudili, a sada stvaraju neku umjetnu opasnost od ustašizacije u Hrvatskoj. Je li ovo sve što se događa u društvu, ovo stvaranje umjetnog stanja u Hrvatskoj, zapravo pokazatelj da oni gube moć pa pokušavaju ponovno nametnuti neke nove podjele?
Čujte reći ću vam ovako, nedavno sam proučavao Domovinski rat u Bosni i Hercegovini u izjavama naših biskupa. Naši biskupi su se susretali s tim međunarodnim moćnicima i nakraju su svi prije ili kasnije svi zaključili da je to bio rat protiv katoličke crkve, mi smo im smetali kao Hrvati zato što smo katolici i zaključili su da se oni ne mogu riješiti katoličke crkve u BiH osim ako fizički ne eliminiraju Hrvate i zato se događalo čišćenje terena. Ono što u Hrvatskoj najviše smeta tim zapadnim faktorima i moćnicima ovog svijeta je ta naša katolička vjera koja je još jaka.
Stvari su zapravo vrlo jednostavne, samo je to ljudima nekada teško vidjeti.
Njima nakraju smeta Bogoljublje i domoljublje, a to su dvije glavne odrednice bez kojih mi ne možemo postojati kao narod.
Kada se ljudi to usude javno reći mediji ih odmah poklope. Što mislite gdje je nestala hrabrost kod današnjih ljudi?
Naravno da će ih mediji napadati, ali na kraju krajeva što ih briga što će tko javno reći. Mi smo se omekoputili, ovaj komotan život doveo je do toga da naš duh omlitavi. Komotni smo oko djece, komotni smo oko života na selu, komotni smo oko svega. Zašto mladi ljude danas bježe sa sela, kada imamo dobre ceste, za čas si u gradu. Ako imate djecu prirodno ih je odgajati na selu gdje će biti više u prirodi, naučiti neke vještine od oca, neke od majke, te vještine u školi neće naučiti. Moramo se ponovno naučiti biti hrabri i žrtvovati se za neke stvari.
Svjedoci smo toga da su ljudi danas razočarani u crkvu i zbog toga jer često u prvim redovima u crkvi vidimo one političare koji se javno zalažu za stvari potpuno suprotne crkvenom nauku. Je li uskrata pričesti ili neka druge reakcija crkve tu potrebna?
To je jedno od rješenja i ljudi su s pravom osjetljivi na takve stvari. Evo sad za Uskrs su se političari u katedrali nacrtali u prvom redu, pročitajte komentare ljudi ispod članka i sve će vam biti jasno. Tu stvari treba dovesti u red, ali ne dopustiti da nam to bude izgovor. Tu će odgovarati onaj svećenik koji je dopustio zloupotrebu crkve, odgovarat će oni koji ju zloupotrebljavaju. Tko nama brani da organiziramo neki prosvjed, doći ispred tog biskupa ili župnika, poslati tisuću mejlova, postoje načini kako se vrši pritisak. Najvažnije je da mi shvatimo da nisu drugi koji nam rješavaju našu sudbinu i budućnost već mi moramo uzeti stvari u svoje ruke.
Čini mi se kako se katolici boje politike jer svaka društvena kritika koju javno upute se dočeka s onom frazom „okreni drugi obraz“, a zaboravljamo da je Isus i prevrtao stolove kada je to bilo potrebno.
Danas u ovakvom okruženju biti katolički političar je vrlo teško, to je kao biti katolik u jednoj muslimanskoj zemlji. Te strukture su protukatoličke. Tu se može očekivati da će borba biti teška i da će se trebati založiti puno više nego što je normalno.
Naš narod nosi teret brojnih žrtava koje su kroz povijest stradale bilo u ratovima, bilo radi političkih progona. Često u posljednje vrijeme ističete primjer isusovca Petra Perice. On je autor jedne od omiljenih pučkih pjesama “Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata” koji je mučki ubijen od strane komunističkih vlasti. Ističete kako su njemu bile povjerene velike tajne u vezi hrvatskog naroda.
Isusovac Petar Perica mučki je ubijen od strane partizana 1944. godine. Malo je poznato da se on kao mladi isusovac susreo s poznatom njemačkom mističarkom Theresom Neumann. Tom prilikom ona mu je izrekla tri proroštva. Prvo je proroštvo o njegovoj mučeničkoj smrti koje se zaista ispunilo jer je Perica izgubio život upravo na takav način. Partizanske vlasti su bez suđenja uhitile Pericu zajedno s još pedesetak civila iz Dubrovnika i okolice, odveli su ga na otočić Daksu gdje su oni pogubljeni i bačeni u zajedničku jamu. Drugo proroštvo vezano je uz sudbinu hrvatske države, ona mu je rekla da će Hrvatska do kraja stoljeća biti slobodna i samostalna, vidimo kako se i ono ispunilo. Treće proroštvo odnosi se na hrvatski narod. Ona mu je prorekla kako su Hrvatska i hrvatski narod pozvani biti „kralježnicom Europe“, kako smo pozvani biti čuvati i braniti kršćansku vjeru u Europi koja se sve više udaljava od svojih kršćanskih korijena. Smatram kako je ovo proroštvo u tijeku, ono se vidi upravo kroz ovo o čemu smo pričali, kroz molitvu, kroz duhovne inicijative u našem narodu koje sve više i više jačaju. Ovo posljednje proroštvo se pojavljuje i u „Plavoj knjizi“ u kojoj je zapisano proroštvo koje je primio don Stefano Gobbi, začetnik Svećeničkog Marijanskog pokreta.
Usudim se reći kako Gospa uistinu prati naš narod. U našem narodu postoje brojna svjedočanstva tijekom povijesti o Gospinim čudima, ukazanjima, svi važni događaji vezani uz hrvatsku samostalnost dogodili su se upravo u Gospinim mjesecima, svibnju i listopadu, ali i na Gospine blagdane.
Tako je, pa evo Oluja se dogodila na Gospin blagdan. Upravo sam završio knjigu koja se zove „Vječna Hercegovina“ u kojoj sam obradio Gospina ukazanja poslije II. svjetskog rata i mučeništva za vrijeme Turaka i za vrijeme komunizma. Mi smo i jedno i drugo zanemarili. Ne mogu ja reći jesu li ta ukazanja bila autentična ili nisu, ali mogu reći kako su ta ukazanja imala ogroman odaziv. Tu su dolazili deseci tisuća ljudi, ta ukazanja su bila progonjena, to su bila jedan istinski izražaj vjere toga vremena, onda kada im je bilo najteže ljudi su se okrenuli Bogu.
Nekako kao da smo počeli ta čuda uzimati zdravo za gotovo, a osim u Hercegovini Gospa se ukazala i ovdje u našoj županiji.
Imate Gospino ukazanje u Ilači, ovdje u Bošnjacima, u Posavini na tri, četiri mjesta. Imate Gospino ukazanje u Roškom polju koje obilježavamo svake godine, a ta vidjelica je još uvijek živa. Svake godine na Oluju mi tamo imamo obilježavanje tih ukazanja. Kada je bilo najteže Gospa je bila uz nas, ja vjerujem da su ona bila autentična. Imamo mučeničku povijest, za vrijeme Turaka, za vrijeme komunizma, to je jedno nepregledno mnoštvo mučenika koji nas zagovaraju odozgor.
Čini li vam se da to probuđeno zajedništvo i vjera smeta pojedinim strukturama u Hrvatskoj?
Smeta, itekako smeta. Kao što je smetalo i kada su papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. dolazili u Hrvatsku, kada su mediji vidjeli koliko mnoštvo se okuplja oko pape mediji su bjesnili, ne samo kod nas nego i na zapadu. Uvijek svaki put nakon takvog nekog događaja nas onda s nečim udru po glavi.
Ne mogu da ne spomenemo pitanje pobačaja. To kroz oči duhovnog svijeta nema veze s nikakvim reproduktivnim zdravljem već zapravo s nečim puno ozbiljnijim, to je žrtvovanje djece zlu.
Tako je, ubijanje djece, ubijanje ljudi je zločin. Imate primjer Židova Bernarda Nathansona koji je snimio film „Nijemi krik“ , ništa mu nije značilo sudjelovati u pobačaju. Zamolili ga ultrazvukom snimit film o pobačaju i on je onda prvi put shvatio što se tu zapravo događa, da se tu ubija dijete. On je poslije toga kao ateist, kao nevjernik počeo sudjelovati u Hodu za život, kasnije je postao i katolik. Tu je posrijedi teški grijeh. Grijeh oslabljuje volju i zasljepljuje pamet. Zapravo je stvar vrlo jednostavna, ubojstvo je ubojstvo. Netko kada počini takav grijeh ili ga podupire burno reagira kada ga taknete na bolno mjesto. No stvari su tu vrlo jednostavne.
Živimo u teškim vremenima velikih podjela, velikih sukoba. Što bi poručili vjernicima, kako se ne izgubiti, kako izdržati sve ono što nas čeka?
U posebno teškim vremenima Bog će nam davati i izvanredne milosti. Ako nas čekaju posebne kušnje, možda danas sutra s nekakvom globalnom vladom i globalnim progonom kršćana, sigurno je da će nam Bog tada dati i posebne milosti da se možemo s time nositi. Ljudi ne računaju na Boga, a on ima zadnju riječ i može u svakom trenutku mijenjati stvari. Bitno je da se mi tu držimo Boga, da se prikačimo na njega, a ne na političare. Moramo biti u svijetu, ali ne od svijeta. Zaštitimo svoj privatni prostor, zaštitimo se od negativnih utjecaja. Podržavajmo dobro, držimo se Boga, budimo radosni i činimo dobro.
Na don Mužićevu iskrenost i beskompromisnost doista ne možete ostati ravnodušni. Nadam se kako će i vas njegove riječi natjerati na razmišljanje i kako će vas potaknuti da krenete promišljati o svom životu i životima svoje djece, te da svoje ufanje i vjeru stavite u Onoga koji sve okreće na dobro, na Boga koji ipak ima zadnju riječ u svim ovim našim ljudskim i zemaljskim previranjima.