Bila je 1966. godina kad su u Vinkovcima po prvi put zazvonile tambure i zapjevala Slavonija u onome što će kasnije postati simbol jeseni – velika smotra folklora, pjesme i običaja. Među prvima koji su ponosno stupili u mimohodu bili su i članovi KUD-a „Filipovčice“ iz Komletinaca, društva osnovanog dvije godine ranije, već tada s više od 70 članova i bogatom baštinom.
Tih dana u selu se osjećalo posebno uzbuđenje. Probe su bile česte, tamburaši i pjevači dolazili su gotovo svakodnevno, a razgovaralo se samo o Jesenima. Predsjednica današnjih „Filipovčica“, Marija Čorić, kaže kako je to bio početak njihove višedesetljetne veze s manifestacijom. “Od prvih Jeseni do danas nismo propustili nijednu godinu. Uvijek smo išli s ponosom, pokazujući nošnje, govor i običaje Komletinaca. To je naše blago“, kaže Marija.
Na prvim Jesenima „Filipovčice“ su nastupile s kraljicama, svečanim običajem iz proljetnog ciklusa, kada se djevojke, bogato odjevene, kreću selom i pjevaju. Bilo je to more boja: svilene marame, dukati što su se presijavali na suncu, bijele suknje,oplečci, pletenice ukrašene crvenim, bijelim i plavim vrpcama. Stariji se sjećaju i orubica, mlađih djevojčica koje su pratile kraljice noseći vjenčiće na glavi.
Tamburaš Stipo Kolarić, tada 31-godišnjak, pamti kako su se oblačili u školi, a potom pješice išli do pijace gdje se okupljao mimohod. „Kad smo krenuli, bilo je to veselje, cika i pljesak. Ljudi su nas pratili sve do stadiona, a poslije smo svirali ulicama i opet dobijali aplauze“, priča Stipo.
Anica Novoselac, tada mlada djevojka u ulozi kraljice, pamti da ih je publika pratila gotovo na svakom koraku, fotografirala i tražila uspomene. „Do mraka smo bili u Vinkovcima, potpuno u svome svijetu“, smije se Anica.
Za Mariju Bartoš, također kraljicu, prve Jeseni bile su „kao u snu“. I danas pamti kako je sestra bila orubljica, a ona kao starija nosila krunu kraljice. Tko nije imao vlastite dukate, posuđivao ih je.
