Hrvatski branitelj, pripadnik vukovarskog ‘Turbo voda’ i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Stipe Mlinarić Ćipe na svojoj Facebook stranici objavio je svjedočanstvo o načinu pod kojim su četnici i JNA zauzeli posljednje vukovarsko utočište – Borovo Naselje.
Kako smo na koncu pali…
Palež, razaranje, očaj i smrad zgarišta miješaju se vukovarskim ulicama. Ptice su davno nestale, stabla su ugljena, kuće su se predale. Još su ostali civili, branitelji i zvijeri.
Oko podneva ostaci Turbo voda dolaze u kombinat Borovo s ostalim braniteljima s kojima smo proveli zadnjih nekoliko paklenih dana. Neopisiv košmar u glavi. Znaš dobro da smo mi zadnji koji ulaze u tvornicu. Sada samo četnici mogu naići i to je to. Obrana više ne postoji. Prizor iz filmova apokalipse. Masa koja iščekuje, iako duboko u sebi zna da ništa dobro ne dolazi. I u tom očaju najednom kolaju dezinformacije o nekakvom konvoju po Dunavu koji će evakuirati civile. Svaku nadu pokopat će zlikovci koji dolaze.
Mi iz Turba držimo se koliko-toliko zajedno. Susrećemo poznata lica, borce s drugih punktova. “Hoćemo li se predati ili u proboj?” jedino je pitanje. Civili sanjaju svoje nerealne snove, a mi branitelji svoje. Do samog kraja.
Grad je razrušen i još uvijek gori. Gledamo mnoštvo ljudi pred nama u kompleksu kombinata Borovo koje smo izvukli iz brojnih podruma. Upornim nagovaranjem spasili smo tisuće ljudi i to je jedino što nas još drži. Spasili smo ljude, a oni su grad, kako je govorio Siniša Glavašević. To su oni koje ćete uskoro na snimkama vidjeti kako ustrašeni gaze po krhotinama sa svežnjevima i vrećicama u rukama. Sada su još ovdje, posve ustrašeni.
Strah, tuga, bol na licima mnoštva, ali neki odskaču drugačijim izrazom. Radosno iščekuju naše krvnike i uskoro će se okrenuti protiv nas, premda im nitko ništa nije učinio nažao.
Zgrada obućare kombinata Borovo je prepuna. Ljudi su poslagani kao sardine u konzervi. Vode i hrane nema, zraka nedostaje, zagušljivo je, ali izuzetno tiho. Puno je male djece, ali plač se ne čuje. Ne znaš što je gore, da plaču ili to što ne plaču. Valjda su i oni shvatili da se njihov plač ne čuje od grmljavine granata. Ionako je zlo toliko bešćutno da dječje suze ne mogu smekšati srca onih s druge strane. Njihove male prestrašene oči gledaju kroz vas i u daljini traže zvijer koja će doći po njih.
Ovako sabrani, oni ipak imaju velike šanse preživjeti. Mi branitelji daleko manje. Svaki od nas prebire u sebi što poduzeti ovih posljednjih sati. Robo je s tim bio načisto već odavno. Znao je da zarobljavanje ne bi preživio; on bi srbočetničkom okupatoru bio poseban trofej. Proboj mu je bila jedina šansa.
Mi ostali kalkuliramo gdje su nam bolji izgledi. Za proboj se ne ukazuje nikakva izgledna šansa, ali još uvijek se ne planiramo predati.
Stotinjak metara od kombinata nalazi se Borovo Commerce — pričuvna bolnica, zapravo stacionar za ranjene branitelje. Tu su ih vozili iz Vukovarske bolnice dok se još moglo doći do nje, samo da se oslobode kreveti. U Commerceu sada leži oko 600 ljudi s lakšim i težim ranama. Neki na metalnim krevetima, mnogi po podu na dekama. O njima brinu dva-tri doktora opće prakse i par medicinskih sestara, bez aparata, bez instrumenata, a pred kraj i bez čistih zavoja. Zadnjih desetak dana, otkako smo odsječeni od bolnice, umiralo se i od običnog prostrjela jer nisu imali s čim pokrpati venu.
Na zgradi je visjela velika zastava s crvenim križem, znak okupatoru da ranjene poštedi granatiranja. Ništa im to nije značilo. Gađali su je kao i sve drugo. A na kraju kreće precizna kanonada baš po njoj. Gledamo kako se zgrada u čijem podrumu leže naši ranjenici ruši kat po kat.
Iz blizine je tuku dva tenka. Potom, da ubrzaju rušenje, ispaljuju zapaljive granate. Gori treći kat, skladište gotove obuće. Uskoro se zgrada pretvara u buktinju, ruši se kat po kat u vatrenoj stihiji, uz silnu buku urušavanja betonskih ploča.
Nemoćni smo i zaprepašteni. U mislima nam podrum pun ranjenika, među njima naši Miro i Jankus i još mnogi prijatelji. Ništa ne možemo učiniti.
Pogled s plamena odvuče stariji čovjek koji se pojavljuje s bijelom zastavom. Kaže šalje ga JNA, nude da idemo gasiti Commerce i izvući svoje ranjenike. Oni će se, kaže, povući 200 metara. Uvjet je da idemo bez oružja.
Vijest se proširi dvorištem u minuti. Branitelji ostavljaju oružje i kreću prema zgradi. Od Turbo ekipe tu smo Jugec, Mauzer, Pop, Brekalo i ja. Trčimo prema Commerceu da pomognemo.
Ali iza prvog zida dočekuju nas odvratne crne face s puškama uperenim u nas. Pokazuju da požurimo. Nema povratka. Ako stanemo, pucat će. Totalni šok. Eto, to je naš kraj. Kako lako padosmo.
Zlo čovjeka uvijek iznenadi. Kako smo naivno poletjeli i povjerovali ljudskom šljamu u dogovor.
Sad nas samo Bog može izbaviti iz kandži zvijeri.
Tog 19. 11. poslijepodne na tu besramnu prevaru zarobljeno je oko 500 branitelja i civila. U zgradi obućare ostalo je još oko 2000 ljudi koji će se predati 20. 11. ujutro.
Sad kreće naša kalvarija. Nezamislivo teška, duga i strašna.