Svoju planinarsku avanturu Ivan je opisao u dnevniku u kojem je bilježio svaki dan putovanja i sve situacije koje su mu se dogodile. Dnevnik slavonskog planinara čitateljima Vinkulje Ivan Vratarić predstavlja kao poticaj da se odvaže na pothvate za koje možda misle da nisu ostvarivi, jer uz puno volje i upornosti sve se može postići.

Danas vam donosimo šesti dio „Dnevnika slavonskog planinara“ i to u izvornom obliku, onako kako ga je doživio i zapisao slavonski planinar!

4. Dan

Dan kojeg je najjednostavnije opisati jednom riječi – najpodcjenjeniji!

Možda i najpodcjenjeniji dan od svih bio je 4. dan. Akumulirani umor, ruksak nimalo lakši, čak dapače, svakim danom teži, iako nitko ne zna objasniti zašto. Kao i prethodnog dana, ustajanje je bilo oko 06:00 h kako bismo čim ranije krenuli na put od Panosa do Velikog Rujna, dionici dugoj 17,1 km uz 1.111 m uspona i 747 m silaznog puta. Put je krenuo relativno lakše u odnosu na prethodni dan, uz par nizbrdica i uzbrdica sve do Tatekove kolibe. Mislim da ne postoji planinar koji tamo nije napravio pauzu za okrijepu, klopu, ali i nadopunu zaliha vode, s obzirom na to da je i tamo bio bunar. Zahvaljujući jednom kolegi koji je imao mehanički filter za vodu, nadopunio sam vodu u mijeh u nadi da će mi izdržati do kontrolne točke.

No tu dolazimo do razloga zašto je najpodcjenjeniji dan ovog događaja. Odmah nakon Tatekove kolibe čeka nas uspon od 1 km, uz 30 % nagiba, što je otprilike bilo 300 m nadmorske visine. To je bio drugi trenutak kada sam gotovo odustao, no srećom ekipa je bila dobra te smo, hrabreći jedni druge, i taj dio prešli uspješno. Nakon što sam došao na vrh, shvatio sam da, bez obzira na to što sam napunio zalihe vode, prebrzo trošim vodu. Kulminacija terena, sunca i umora utjecala je na to da zaboravim racionalno trošiti vodu. Svaki put bilo je: „Samo ovaj puta ću malo više popiti.“

Nakon nekih 9 km čekala nas je „livada“, kako su je gotovo svi planinari zvali. No to nije slavonska livada na koju sam ja navikao, već livada s usponima i silaznim putevima, gotovo cijela pod suncem, bez velikog hlada na koji smo, realno, naviknuli svi prva tri dana. Iako iscrpljeni, hodamo dalje te nailazimo na znak „Voda“. Idemo do bunara, kad ono šok. Vidimo vodu, no nemamo je kako izvaditi s obzirom na to da je ostao samo lanac, bez kante kojom bismo mogli izvući vodu. Mirimo se sa činjenicom da moramo pripaziti na količinu vode, inače nas čeka repriza prvog dana. Nastavljamo hodati dalje po suncu, gledajući svakih par metara na sat i računajući koliko nam je još potrebno do kontrolne točke.

Nakon svega par kilometara, kao niotkuda, nailazimo na dva bunara koji ovaj put imaju kantu za izvlačenje vode. Iako je gotovo cijela trula, uspješno punim bocu vode. Iako je voda bila kristalno čista, na mapi nije bila označena kao izvor vode. Radi predostrožnosti stavljam tabletu za pročišćavanje vode. To je bio trenutak koji nam je dao dodatnu snagu za zadnjih nekoliko kilometara, koji su bili kao cijela vječnost, iako je to bila prava ravnica. Nakon 8 h i 48 min, uz prosječan tempo od 30:45 min/km, stižemo na kontrolnu točku oko 16:00 h. Dolaskom na kontrolnu točku postajemo svjesni da je krajnji cilj poprilično blizu i da je ostao samo još jedan dan. Na kontrolnoj točki dočekali su nas grah, hladno piće te popratne aktivnosti – joga, glazba uživo, tombola, masaža. Kao na Baškim Oštarijama, Matija je također bio tamo te smo zajedno popili koje piće – niskokalorijsko naravno.

S obzirom na činjenicu da sam odlučio zadnji dan krenuti sam i nešto ranije nego inače, kako bih što ranije završio jer me obitelj čekala na cilju, odlučio sam otići nešto ranije i na spavanje i odmor. Kako to inače bude, došao sam do šatora i shvatio da ujutro vjerojatno neću vidjeti sve ljude s kojima sam proveo ove dane. Odlučio sam se vratiti i potražiti ih da ih pozdravim. Upravo u tom trenutku zapinjem o kamen i razbijam palac lijeve noge. Umjesto kod ekipe, morao sam do medicinske ekipe da to saniraju. Naravno, to me nije spriječilo da se srdačno pozdravim sa svim novim planinarima koje sam upoznao. Naposlijetku, tablete i umor su prevladali i uspješno sam zaspao ni ne razmišljajući o ozlijedi koja se dogodila.