Ivan Vratarić iz Cerne ove godine se odvažio na avanturu života!
Sudjelovao je u Highlanderu Velebit, jubilarnom desetom izdanju programa, koji uključuje višednevno planinarenje Velebitom i pomicanje vlastitih granica izdržljivosti.
Za Ivana je ovo bio prvi pravi planinarski pothvat na kojeg se odlučio iz pozicije planinarskog amatera. Zov adrenalina ipak je bio jači od svih nedoumica te je nakon temeljitih priprema 1. rujna krenuo u pohod na Velebit.
Svoju planinarsku avanturu Ivan je opisao u dnevniku u kojem je bilježio svaki dan putovanja i sve situacije koje su mu se dogodile. Dnevnik slavonskog planinara čitateljima Vinkulje Ivan Vratarić predstavlja kao poticaj da se odvaže na pothvate za koje možda misle da nisu ostvarivi, jer uz puno volje i upornosti sve se može postići.
Danas vam donosimo prvi dio „Dnevnika slavonskog planinara“ i to u izvornom obliku, onako kako ga je doživio i zapisao slavonski planinar!
Pripreme: što, kako, kada, sa kim, uspjeh, neuspjeh?
Pripreme za Highlander krenule su gotovo godinu dana prije samog eventa, prijavom. Odmah nakon prijave u glavi se pojavilo tisuću pitanja, od osnovnih pitanja o opremi do kompliciranijih: kako sve to uopće smjestiti, kako otići do starta, što kada završim i tako dalje.
Dani su prolazili, a opremu sam polako istraživao, pripremao i kupovao – od laganog šatora i vreće za spavanje do stvari koje ću obući. Od prvog dana odluka je bila uzeti provjerenu i preporučenu opremu, što se na kraju pokazalo kao pun pogodak. Popis opreme bio je poprilično dugačak, no na kraju vrlo jednostavan kada se pogleda kontekst dana provedenih na Velebitu i svega što je potrebno tijekom pet dana. Prilikom pripreme za ovu avanturu puno pomoći dobio sam od šogora Saše, koji je već sudjelovao u ovom formatu nekoliko godina ranije, kao i od ekipe na društvenim mrežama, aktivnih članova planinarskih udruga koji iza sebe imaju popriličan broj prehodanih kilometara.
Prvi pravi test bio je odlazak na Zelengoru, nakon toga samostalno hodanje na otoku Visu, kao i po ravnoj Slavoniji, naravno, sve s punom opremom na leđima. Pod punom opremom ruksak je težio oko 13 kg + 4 l vode + hrana, što je otprilike 18 kg na leđima i što će se kasnije pokazati kao najteži izazov tijekom petodnevnog boravka na Velebitu.
Kako se događaj bližio, tako je i nervoza rasla, pogotovo jer sam na ovaj izrazito zahtjevan događaj odlučio ići sam. Zadnjih nekoliko tjedana pojačao sam pripreme, no to je rezultiralo time da sam svega tjedan dana pred start dobio poprilično velik žulj na lijevoj nozi. Srećom, ne zbog gojzerica u kojima sam išao, nego zbog druge obuće i druge aktivnosti koju bih sada definitivno izbjegao.
No morao sam se suočiti s činjenicom da je žulj tu i da nešto moram napraviti kako bih koliko-toliko nesmetano pristupio ovoj avanturi. Dva dana prije odlaska na Velebit otišao sam s obitelji na Vis, koja će me pokupiti po završetku u Starigradu – Paklenici. Tamo sam maksimalno sanirao žulj te, na preporuku nekoliko iskusnih planinara, kupio vazelin i Compeed flastere za žuljeve. Jedna od boljih odluka i svakako preporuka za sve koji imaju problema sa žuljevima. Upravo je to bio pozitivan poticaj koji mi je trebao dan prije nego što sam krenuo na put, kao i najbitniji faktor – podrška obitelji, posebno supruge Kristine, koja je bila neizmjerna i na tome im veliko hvala.
Avanture slavonskog planinara nastavite pratiti sutra na stranicama Vinkulje!
