Veliki je petak, dan Muke Gospodnje. Dan kada se činilo kako je zlo nadvladalo. No to je bio samo petak, nedjelja dolazi. Donosimo duhovni poticaj župnika uz naš hod prema Vazmu.
“Moj hod prema Vazmu
Veliki petak
Iv 18,1 – 19,42
Izvještaj o muci prema Ivanovu evanđelju ne prikazuje Isusa samo kao žrtvu, već kao suverenog Kralja koji dragovoljno ide u susret svojoj proslavi. Dok sinoptička evanđelja (Mt, Mk, Lk) naglašavaju Isusovu tjeskobu, Ivan ističe njegovu božansku moć i kontrolu nad događajima, pretvarajući križ u prijestolje pobjede.
Muka započinje u vrtu, ali ne u agoniji, već u očitovanju božanskog imena. Kada vojnici dolaze uhititi Isusa, on istupa s autoritetom. Na njegove riječi „Ja sam“ odnosno „Ja jesam“ (božansko ime), progonitelji padaju na zemlju. To pokazuje da nitko ne može oduzeti život Isusu te oni koji su svojevrsni nositelji presude i smrti padaju pred njegovim imenom.
Središnji dio suđenja je dijalog o kraljevstvu. Isus jasno kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Pilat, predstavnik zemaljske moći, nalazi se u strahu i neodlučnosti, dok Isus ostaje miran i mirnoćom pokazuje da je veći od Pilata i od onoga koji je Pilatu dao vlast jer je na koncu sve darovano čovječanstvu dano odozgor. Nakon određenog vremena Pilat izvodi izbičevanog Isusa pred narod, nesvjesno prorokujući. Isus, okrunjen trnjem i zaogrnut grimizom, u tom trenutku najjasnije očituje dostojanstvo ljudske osobe koju grijeh želi unakaziti, ali koju Kristova milost obnavlja. Isusova ljudskost je ranjena trnjem i bičevima, no Isusovo božanstvo nimalo time nije umanjeno. Tako je i čovjekovo ljudsko dostojanstvo trnjem grijeha ranjeno, no zagledanost u Isusa, pravoga Boga tu ranjenost liječi i iscjeljuje.
Ivanov izvještaj o razapinjanju prepun je kraljevske simbolike i ispunjenja Pisama. Pilat postavlja natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ na tri jezika, čime se Kristovo kraljevstvo proglašava cijelom svijetu. Vojnici ne kidaju Isusovu haljinu, što simbolizira jedinstvo Crkve koje se ne smije razdirati. S križa Isus uspostavlja novu obitelj, povjeravajući Mariju učeniku i učenika Mariji. Time Marija postaje majka svih vjernika. „Dovršeno je“ su Isusove posljednje riječi, no one nisu krik očaja, već pobjednički proglas. On je ispunio Očevu volju i dovršio djelo spasenja.
Čak i nakon smrti, Isusovo tijelo ostaje izvorom otajstava. Iz Isusova probodenog boka potekli su krv i voda. Crkva u tome vidi simbole sakramenata – Krštenja i Euharistije – koji se rađaju iz Kristove smrti. Također, trenuci su ovo proročanstva da svi prisutni gledaju onoga koga su proboli (usp. Zah 12, 10).
Isusa pokapaju Josip iz Arimateje i Nikodem u novom grobu koji se nalazi u vrtu. Kao što je čovjekov pad započeo u vrtu (Edenu), tako i obnova čovječanstva započinje u vrtu u kojem je novi grob, pripremajući scenu za uskrsnuće i proslavu pobjede.
Katolička Crkva uči da je Krist svojom mukom zaslužio naše opravdanje i oslobodio nas od vlasti Sotone i grijeha. (KKc 1708, 2020) U muci se najjasnije očituje nasilje grijeha – kroz Judinu izdaju, Petrovu zataju i Pilatov kukavičluk – ali upravo tu Kristova milost pobjeđuje to zlo. Križ više nije znak sramote, već jedina nada i izvor vječnog spasenja. (KKC 617, 1505)
Ivanov izvještaj nas poziva da u raspetom Isusu prepoznamo istinskog Kralja. Njegova muka nije poraz, već trenutak u kojem se Božja ljubav daruje do kraja, pretvarajući patnju u put proslave. Gledajući u Probodenoga, pozvani smo povjerovati da iz njegove smrti izvire novi život za svakoga od nas i da nas Kristova smrt poziva na nasljedovanje, umiranje sebi radi spasenja koje nam je po križu, smrti i uskrsnuću darovano.”