Danas, na prvi dan mjeseca listopada, blagdan je djevice i crkvene naučiteljice, svete Male Terezije ili punim imenom Sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica.
Rođena je 2. siječnja 1873. godine u gradiću Alençonu u Normandiji kao deveto dijete bračnog para Luisa i Zelie Guérin 1873. godine. Sa samo četiri godine izgubila je majku, a prema njezinu vlastitu svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost.
Roditelji svete Male Terezije, supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Azelija) Guérin (1831. – 1877.) drugi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom.
Sveta Mala Terezija razboljela se i prije odlaska u karmelićanski samostan. Željela je postati redovnicom poput starijih sestara, no otac joj to nije dopustio zbog mlade dobi. No Terezija je bila uporna pa je otac uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru Karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u Karmel prije 21. godine. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.
Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je prema Rimu. Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u Karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima, te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. godine, ulazi u Karmel u Lisieuxu, jedan od najstrožih karmelićanskih samostana, sa željom da ostane zauvijek. Nije joj bilo lako prilagoditi se samostanu, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.
Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Napisala je autobiografiju „Povijest jedne duše“. Tekst poznat u cijelom svijetu, knjigu koja je u u roku 25 godina prevedena je na 35 jezika i tiskana u milijunskoj nakladi. Kažu da u rukama djeluje kao žeravica, a knjiga propovijeda „mali put“ kojim je sveta Mala Terezija išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. “Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.”
Umrla je 1897. godine, sa samo 24 godine. Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama, shvatila je da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: “Evo, moja misija počinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao što Ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.”
Papa Pio XI. proglasio ju je svetom 1925. godine, a dvije godine kasnije imenovao zaštitnicom misija. Katekizam Katoličke Crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. Naučiteljicom Crkve.
Njezino neraspadnuto tijelo čuva se u katedrali u Lisieuxu. Na slikama je često prikazuju s ružama jer je obećala da će s neba na zemlju posipati ruže, i to ruže milosti koje kod Boga isprosi za ljude.
Jedna od najpoznatijih i najjdnostavnijih molitvi koju pamte i rado mole roditelji s djecom posvećena je upravo njoj: “Terezijo mala, ponizno te molim, reci dragom Isusu da ga puno volim.”